Dubrovački se plemići (nobiles) prvi put spominju u ispravi iz 1023. godine. Budući da su svi uvjeti za formiranje političke elite bili stvoreni već i ranije, vjerojatno je taj sloj stanovništva bio oblikovan bar jedno ili dva stoljeća i prije prvog spomena u arhivskim vrelima. Zemljovlasnička baza bila je stvorena prije sredine 10. stoljeća kad se dubrovački posjed proširio na Astareju i Elafite. Razvoj uprave, kroz koju se formirala najstarija dubrovačka elita, tekao je “korak po korak”, prvo stvaranjem jednog tijela s političkim, upravnim i sudskim funkcijama (consules), koje je s razvojem grada postalo preopterećeno, pa se sudska, upravna i politička funkcija razdvojila. Formirana su vijeća - Vijeće umoljenih (Senat), koje donosi najbitnije političke odluke i Malo vijeće kao najvažnije upravno operativno tijelo. Posljednji korak bilo je stvaranje Velikog vijeća, kojim je zapravo reducirana Gradska skupština, tj. svedena ne više na predstavnike svih gradskih domova, nego samo na predstavnike elite. Paralelno s time počelo se stvarati i plemstvo, kao personalna statusna konzekvenca imovinske snage i političkog ugleda. U početku plemićki krug nije bio zatvoren. Status plemića nije bio uvjet za ulazak u vijeće. Pravo na sudjelovanje u vlasti imao je svaki građanin, a realizacija tog prava davala mu je oznaku plemića. Stoga se relativno lako ulazilo u plemićki krug, on je bio otvoren i prema novim doseljenicima, koji su zbog određenih zasluga ili brze adaptacije i asimilacije bili pripušteni na upravljačke funkcije. Proces stvaranja dubrovačkog plemstva završen je zatvaranjem vijeća 1332. godine, kada je krug rodova koji pripadaju tom staležu postao konačan i za bilo koga drugoga nepristupačan.
Jezgru prvotne elite, sudeći prema legendama koje su zabilježili dubrovački kroničari iz 16. stoljeća, činili su potomci romanskih epidaurskih rodova. U taj su se krug kasnije uklapali istaknuti slavenski rodovi doseljeni iz zaleđa i drugi doseljenici iz obližnjeg Kotora, Albanije i talijanskih gradova. Rod Caboga pripada jednom od onih rodova koji je, ako je vjerovati legendama, u Dubrovnik doselio s druge strane Jadrana, iz talijanskog grada Fermo u regiji Marche. Prvi trag o tom rodu pronađen je u ispravi koja je nastala prilikom potpisivanja saveza između Dubrovnika i bugarskog cara Mihajla Asena 1253. godine. Marin Kabužić (Hobužić) naveden je tada kao član Velikog vijeća. Već krajem 13. stoljeća bile su 4 casate (kućanstva) tog roda i taj broj nije se bitno mijenjao gotovo dva stoljeća, djelomično i zbog gubitaka koje su imali u epidemijama kuge 1348. i 1363. godine. Nagli razvoj Caboge su doživjeli u drugoj polovici 15. i prvoj polovici 16. stoljeća. Godine 1500. bilo je 13 Caboginih casata, 1550. čak 18. U 17. stoljeću uslijedio je veliki pad i nakon potresa, u kojemu su među poginulim odraslim plemićima trojica pripadala Caboginu rodu, godine 1700. ostala je samo jedna casata. Ponovno su se razgranali u 19. stoljeću (5 casata 1850. godine) i bili jedan od rijetkih vlasteoskih rodova koji je doživio 20. stoljeće.
U dugoj povijesti roda Caboga, od prvog spomena 1253. do utrnuća roda po muškom koljenu 1995. godine, Caboge su dale niz značajnih ljudi: poklisara i vojnog zapovjednika Nikolu Đurovog (oko 1320-oko 1373), koji je, prema Orbiniju, s brodovljem potukao “Baltazara, kapetana u službi vojvode Ludovika Anžuvinskoga koji gusariše zaljevom napadajući trgovačke brodove”; protovestijara hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića Miha Marinovog (oko 1380-oko 1428), koji se odmentnuo od Dubrovnika i zadavao mu velike probleme u vrijeme kad je Dubrovnik intenzivno radio na teritorijalnom proširenju; poklisara, viteza (eques aureatus) Vlaha Nikolinog (oko 1425-1493), čija je nadgrobna ploča s obiteljskim grbom postavljena 1466. godine na pločniku u središnjoj dvorani kapitula u samostanu Male braće u Dubrovniku; crkvenog pravnika Marina Martoličinog (oko 1469-1509), autora izgubljenog djela o crkvenom pravu De ecclesiastica libertate et sacrati ordinis immunitate, koji je umro u Sieni; vjerskog pisca Ludovika Franovog (*oko 1475), koji je napisao više nabožnih djela na latinskome jeziku; arhiđakona, pravno-teološkog i medicinskog pisca, te pjesnika Marina Ivanovog (oko 1505-1582), lidera vlasteoske frakcije koja se protivila proširenju svjetovne jurisdikcije na crkveni stalež i tridentskoj reformi Crkve, koji je, protjeran, umro u Rimu; poklisara Jeronima Franovog (oko 1519-1597), jednog od lidera Bobaljevićeva klana (kasnijih salamankeza) kojem je rod Caboga pripadao sve do potresa 1667. godine; povjesničara, benediktinca Euzebija Martoličinog (oko 1541-1594), čije je djelo o dubrovačkoj povijesti (Annales Epidauritanos seu Ragusinos) vjerojatno izgubljeno pod ruševinama potresa 1667. godine; književnika, dominikanca Jeronima Franovog (*oko 1560), poklisara Marojicu Bernardovog (1630-1692), jednog od najvećih velikana u dubrovačkoj povijesti koji je u vrijeme velikog kaosa i potpune dezorijentacije nakon katastrofalnog potresa 1667. godine bio središnja figura, politički lider, spasitelj Republike; poklisara Marina Marojičinog (1673-1740), koji je svoje poslanstvo u Istanbulu iscrpno opisao u dnevniku napisanu na talijanskome jeziku; poklisara Bernarda Vlahovog (1739-1814); poklisara Ivana Vlahovog (1743-1826); ratnog guvernera Stona i Rata u doba Engleza 1813. godine Antun-Frana Marin-Antunovog (*1765); Marmontova guvernera na otoku Lastovu Vlaha Marin-Antunovog (1772-1813), koji je nekoliko puta 1809. godine uz pomoć Lastovaca uspio odbiti napade Engleza; Vlaho-Bernarda Bernardovog (1779-1854), koji je 1813. godine u Cavtatu započeo ustanak dubrovačkih domoljuba protiv Francuza; austrijskog podmaršala Bernarda Ivanovog (1785-1855); političara Bernarda Henrikovog (1863-1922) i brojnih drugih članova roda.
U dugoj dubrovačkoj povijesti Caboge su u oko 150 mjesečnih mandata bili na čelu Republike. Prvi put 1361. godine, tri godine nakon što su Dubrovčani samostalno počeli birati kneza, kada je za kneza izabran Nikola Đurov (oko 1320-oko 1373), a posljednji put u svibnju 1807. kada je uoči pada Republike dubrovački knez bio Bernard Vlahov (1739-1814).
Nenad Vekarić