Ljetnikovac Bunić-Kaboga reprezentativni je spomenik dubrovačke gotičko-renesansne arhitekture 15. i 16. stoljeća koji svojim tipološkim obilježjima zauzima istaknuto mjesto u dubrovačkoj ladanjskoj izgradnji. Pripada skupini ljetnikovaca izgrađenih „na vodi“ koji su na specifičan način oblikovali i krajolik. Svi imaju jednokatnu kuću i na nju okomito postavljeno krilo s orsanom koji ograđeni vrtni prostor dijele na prednji i stražnji, a ponekad i bočni vrt. Krilo je u visini kata zaključeno terasom na kojoj se kod najistaknutijih ljetnikovaca nalazi kapela. Prizemlje povezano s vrtom, a kat otvoren krajoliku – doista je ono najbolje što je bilo ostvareno u dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi i predstavlja njezinu osobitost u širim okvirima.

Ljetnikovac se nalazi na južnoj obali ušća Rijeke dubrovačke (Omble), u predjelu zvanom Batahovina. Vlasteoski rod Bunića (Bona) imao je na Batahovini posjed već u 14. stoljeću, a današnji je ljetnikovac građen u vrijeme Miha Junijeva Bunića. Prema stilskim obilježjima arhitekture i oblikovanju klesanih dijelova te prema nalazima istraživanja, njegova se gradnja datira između 1520. i 1540. godine.Iz te prve faze izgradnje sačuvani su svi arhitektonski dijelovi i raspored prostorija po kojima se ovaj ljetnikovac prepoznaje kao jedno od vrhunskih ostvarenja dubrovačke ladanjske arhitekture. Građevinski sklop tvore jednokatna ladanjska kuća s trijemom ispred prizemlja koji se izvorno otvarao na prednji vrt sa sedam lukova. Trijem je pokriven terasom koja se na zapadnom kraju produžuje do ogradnog zida vrta, povezujući kuću i njezinu lođu s kapelom. U prvoj je fazi bio određen i osnovni raspored prostorija u interijeru: u pročelnom dijelu prizemlja osim negdašnje saloče bile su još tri prostorije podjednakih veličina; iza njih je bio poput hodnika uski prostor nadsvođen bačvasti svodom. Sve ostale prostorije prizemlja također su zaključene svodovima: iz prve faze gradnje su konzolni svodovi sa susvodnicama (osim u saloči/predvorju) te spomenuti bačvasti svod u hodniku iza njih. Na katu se sa svake strane središnje velike dvorane nalaze po dvije sobe; zapadni kraj kuće na katu se otvara lođom, ispod koje je cisterna. Stubište je u prvoj fazi unutar istog perimetra povezivalo predvorje prizemlja i dvoranu kata. Prije dogradnje stubišnog rizalita dvorana kata bila je vratima izravno povezana sa stražnjim vrtom prema kojem su se otvarala i dva velika prozora u njezinom začelnom zidu.

Nakon potresa 1667. godine ljetnikovac se našao u posjedu vlasteoskog roda Kaboga (Caboga). Počev od Marina (Marojice) Bernardova Kaboga, ljetnikovac su posjedovali članovi iste obitelji, pa su među njima i naručitelji radova izvedenih u 18. i 19. stoljeću.U drugoj fazi vanjština se ljetnikovca ne mijenja osim što je novo krilo s orsanom i terasom prigrađeno ispred lođe odnosno ispred sedmog, najzapadnijeg luka trijema. U 18. stoljeću, najznačajniju promjenu unosi gradnja novog stubišta. U prizemlju se mijenjaju format i svod saloče koja postaje predvorje novog stubišta; veći njegov dio je prigrađen začelju pa se na katu dokidaju ranije veze dvorane i vrta. Preuređenje interijera kojim se uvode stilska obilježja baroka i klasicizma bilo je u pogledu zidova radikalno. Sa zidova je bila otučena sva žbuka prethodne faze; od novih zidnih oslika najveću kvalitetu pokazuju iluzionistički oslici u predvorju prizemlja i pogotovo oni u stubištu. Koncipirani su i izvedeni istodobno s gradnjom tih prostora: slikanim arhitektonskim elementima naglašene su prostorne sekvence tri stubišna kraka i četiri odmorišta. Velika dvorana bila je u kasnom 18. stoljeću oslikana svijetloplavom bojom s dekoracijom koja je u tamnijem tonu sugerirala velike okvire s ugaonim viticama. Takva raščlamba zidnih ploha u stilu kasnog rokokoa oponaša panele koji se inače u bogatijoj varijanti izvode reljefnim pa i pozlaćenim ukrasima. I u bočnim sobama na katu otkriveni su višestruki naliči zidova, uvijek s mramorizacijom u zoni sokla, dokazujući kontinuitet stanovanja i određenog ukusa.U drugoj polovici 19. stoljeća Bunić-Kabogin i susjedni Stayev ljetnikovac postaju posjed istog vlasnika. Njihovi vrtovi se povezuju šetnicama i na razini prizemlja i na razini kata. U 20. stoljeću ljetnikovac je promijenio više vlasnika i korisnika, sve je lošije održavan i prepuštan neprimjerenim građevinskim zahvatima. Prilikom izgradnje Jadranske turističke ceste šezdesetih godina prednji vrt i orsan su skraćeni za trećinu dužine, a gospodarska zgrada srušena. Proširenje ceste i nasipavanje obale definitivno su prekinuli vezu ljetnikovca s Omblom, vezu koja je bila pravi smisao njegove gradnje i postojanja na ovome mjestu.

Za vrijeme Domovinskog rata ljetnikovac se nalazio u neposrednoj blizini okupiranog područja te je pretrpio oštećenja na strukturi zgrade i kamenoj plastici. Dio prvog kata ljetnikovca određeno je vrijeme korišten kao prostor arhiva, a koncem devedesetih godina započelo je korištenje prizemlja i donjeg vrta za odlagalište građevinskog materijala. Potkrovlje i dio prvog kata niz godina su služili u svrhu substandarnog stanovanja. Dugogodišnje neadekvatno korištenje ovog iznimno vrijednog spomenika ladanjske arhitekture dubrovačkog područja izvršilo je najveći utjecaj na stanje u kojem se on nalazio do početka radova obnove u travnju 2011. godine.
X
Galerija fotografija Dubrovački vlasteoski rod Caboga
<
>